Kao master inž. saobraćaja, pokušaću u ovom tekstu da izložim ulogu, funkciju i značaj kružnog toka, njegove suštinske elemente, kriterijume primene, razliku između protoka i kapaciteta, kao i ključne inženjerske principe koje se moraju uzeti u obzir.
Negde, na parkingu pred malim tržnim centrom u Ajovi, vetar njiše američku zastavu. Pored nje, na suncu se presijava lim tamnocrvene boje – Ford Pinto. Lako bi ga čovek mogao zavoleti: malen, pristupačan, jednostavan. Auto za „običnog” Amerikanca, onog što ide na posao u čeličanu, što vozi decu u školu, što veruje da ga njegov auto nikada neće izdati. Ali duboko u njegovoj utrobi, između rezervoara i branika, čuči mala inženjerska odluka koja će mnogima biti presudna.
Kiša je padala celu noć. Ulica je umorna i mokra, kao podočnjaci grada koji nikad ne spava. Ispod mog prozora, kao senka, pojavi se on — biciklista sa rancem većim od sebe, spuštene glave, krivudajući između bara i rupa. Izgledao je kao da je ukrao nešto. A zapravo nosi doručak, tišinu, nepravdu i sudbinu jednog sistema koji jede sopstvenu decu.
Ne postoji kratak odgovor na pitanje ko je Jan Gel. Možemo reći – danski arhitekta, profesor, urbanista, reformator. Ali to je tek poštanska adresa njegovog života. Suština je dublja: Jan Gel je onaj koji je, naspram automobilske apokalipse i investitorskog urbanizma, rekao – čovek. Onaj koji je u doba kada se urbanizam pretvarao u tehnički servis kapitala, krenuo da prejektuje sa pozicije ranjivih, slabih, nezaštićenih, odbačenih. Njegova knjiga Gradovi za ljude nije samo skup tehničkih rečešanja – to je manifest povratka ljudskog tela u grad, povratka čula, pogleda, koraka. To je knjiga o ljudskom pokretu protiv tehnokratskog sveta.
U Boru, pod dimnjacima rudnika, hodam ulicama koje je kapital pretvorio u izložben salon autoindustrije. Vazduh miriše na rđu i benzin, a trotoari, nekada staze moje mladosti, sada su zarobljeni pod točkovima kapitala.