U predvečerje, dok se Bor prepušta onoj čudnoj tišini između radnog dana i noći, šetam ulicom koja vodi do moje osnovne škole. Trotoar je širok tačno onoliko koliko je neko odmerio da bude dovoljno — za jednog čoveka. Na trotoaru je parkiran automobil. Vlasnik je očigledno smatrao da je ovo mesto za njegovog čeličnog prijatelja. Nema mesta za dečicu koje će sutra ujutru ovuda trčati sa rancem na leđima.
Ulica je postala bojište. Saobraćaj odavno ne pripada svima. Pravo na slobodno kretanje je ukinuto. Saobraćaj je politička arena, ogledalo klasnih odnosa i nasilni izraz društvene nepravde. Oni koji hodaju, pedaliraju, koji se kotrljaju u kolicima ili vuku svoje noge po istrošenim trotoarima - svi su oni gurnuti na marginu, zatrti brzinom, betonom, čelikom i motornim pogonom. Ovo je priča o klasnoj borbi u saobraćaju. O nejednakosti koja smrdi na benzin i izduvne gasove.
U poslednjih par godina počeo je da me privlači jedan od većih mitova i zabluda današnjice -električni automobil. Fama i marketing koju stvaraju autoindustrija, multinacionalne korporacije i političke elite oko ovih vozila ne prestaju da me brinu i poprilično iritiraju. Razlog tome je projekat Jadar i cena koju trebamo da platimo za razvoj tuđe autoidustrije. A ta cena se ogleda u degradaciji i uništavanju naše životne sredine, u zamenu za nešto od čega nemamo nikakve koristi.
Kada govorimo o mašinofiliji, ne govorimo samo o ljubavi prema mašinama – govorimo o opsesiji koja je istovremeno lična, društvena i sistemska. U kontekstu automobila, mašinofilija nadilazi entuzijazam za brzinu ili moć; ona je fenomen koji spaja sociološke, ekonomske i urbanističke niti u mrežu zavisnosti koju kapitalizam pothranjuje, a društvo plaća – često životima. To je podmukli sistem koji nas veže za četiri točka, dok autoindustrija i naftne kompanije pune džepove, gradovi kolabiraju, a groblja se pune.