U Boru, pod dimnjacima rudnika, hodam ulicama koje je kapital pretvorio u izložben salon autoindustrije. Vazduh miriše na rđu i benzin, a trotoari, nekada staze moje mladosti, sada su zarobljeni pod točkovima kapitala.
Postoji nešto neizgovoreno, a silno važno, u načinu na koji grad diše. Ne govorim o broju automobila, širini kolovoza, ni kvadratima zelene površine po glavi stanovnika. Govorim o tonu, o ritmu, o ljudskosti prostora. O tišini koja se čuje dok ulica spava, o zvuku koraka na kaldrmi koji odzvanja kao refren prošlih vekova. Govorim o poetici grada, o onome što se ne meri, a presudno oblikuje naš život.
Stigao je poziv od Evropske federacije biciklista da prisustvujemo na redovnoj godišnjoj skupštini koja će se održati u Utrehtu. Naš Savez udruženja Institut za urbanu mobilnost je postao redovan član ove prestižne federacije. Iz federacije očekuju da predstavimo rad Instituta, kao i naše ciljeve i očekivanja.
Kada prošetate gradom – bilo da je to užurbani Beograd, ili uski trotoari Bora i Novog Pazara – šta zapravo vidite? Automobile koji dominiraju, parkirane gde god stignu, pešake koji se probijaju između haosa, ili možda poneki trenutak života: komšiju koji ćaska, dete koje trči za loptom, deku koji sedi na klupi?
Šta uopšte znači grad po meri dece? Zvuči kao fraza iz brošure lokalne samouprave i državnih strategija, ali iza nje stoji pitanje vredno društvene savesti: zašto je detinjstvo svedeno na zatvorene prostore, digitalni beg i stalni nadzor?